Jesam li nezahvalan?
Kako si? Uvijek nekako na to pitanje očekujemo odgovor „dobro sam”. Ili, u najgorem slučaju, „a evo, ide”. Iako možda ustvari nismo dobro, ali nije pristojno zamarati sugovornika, pogotovo ako smo jedno na drugo naletjeli na ulici, u prolazu. Bonton, kažu. Budući da trenutno nisam na ulici i ovo tipkam iz udobnosti vlastitog kreveta, odgovaram iskreno na to pitanje. Toliko dugo nisam pisao da ne znam kako zaokružiti tekst. Toliko brzo razmišljam da moje misli više nemaju početak i kraj. Imaju samo ono nešto što me uznemiruje, užasava, drži na iglama. Prolaze jedna za drugom u milisekundama, a svaka je od njih jednako snažna. Ipak, postoji nekoliko njih koje su se u posljednjem razdoblju izdvajale od ostalih i zbog kojih sam se noćima budio, zbog kojih sam gubio koncentraciju i strpljenje. To mi se obično događa na životnim prekretnicama u kojima će bilo koja odluka koju donesem uvelike utjecati na slijed događaja i vlastitu mi budućnost. U takvim situacijama
