Umijeće samoće


Posljednjih dana vrijeme uglavnom provodim sâm. Dio razloga proizlazi iz moje preosjetljivosti, lake iritabilnosti i nervoze zbog kojih teže podnosim društvo. Drugi dio razloga leži u mojoj potrebi da određeni vremenski period posvetim sebi, svojim obvezama, razmišljanjima, hobijima, interesima i željama.

Shvaćam da u jednu ruku može zvučati pomalo zabrinjavajuće, no u drugu ruku smatram da nam je to svima katkad potrebno. Jednostavno nas umore ljudi, grad, užurbana svakodnevica i poriv da sve moramo obaviti sada i ovdje. Možda sam to samo ja?

Ne poznajem sivu zonu. Za mene su stvari ili crne ili bijele, stoga se uvijek nekako nađem u ekstremnim situacijama. Ni ova nije drugačija. Jednostavno ne znam (ili ne želim) rasporediti vrijeme i podjednako ga odvojiti i za druge ljude i za sebe. Sebčian sam, pa neka sam.

Neku sam se večer počastio odlaskom u kino, a nakon toga i šetnjom gradom. Tišina i usporenost vlastitih misli stvorili su savršenu atmosferu. Povremeno se odvedem na dejt, kavu ili izložbu. Odvedem se i na ručak, sladoled, konferenciju, tribinu ili radionicu. Bitno je, s vremena na vrijeme, otpustiti socijalne žice i prepustiti se osobnom zadovoljstvu. Uostalom, zašto bih se odricao onoga što želim samo zato što su drugi možda zauzeti svojim obvezama ili nisu zainteresirani za iste stvari? S druge strane, poznajem ljude koji bi radije umrli od gladi nego što bi sami otišli, primjerice, u menzu. Poznajem ljude koji me ponekad sažalijevaju zbog toga što neke stvari volim obavljati sâm. Kao to je "tužno", ali tužno je zapravo što oni to nikad nisu probali.

Jednom sam pričao s kolegom koji, između ostalog, kaže kako nikad ne bi mogao otići u kino sâm te da neće i ne želi prihvatiti takvo mišljenje. Mišljenje po kojem je u redu na javno mjesto, poput kina ili kazališta, otići bez društva. Kaže to je glupo. Brani se argumentom da je čovjek društveno biće. I s tim se slažem. Čovjek uistinu jest društveno biće, no znači li to da ga svaka aktivnost koja ne uključuje druge osobe čini mizantropom i asocijalnim manijakom?

Ja, pak, ne želim prihvatiti stav da smo u potpunosti ovisni jedni o drugima, da si međusobno služimo kao produžeci vlastitih tijela. Naučili smo hodati, no čini se da nas još uvijek netko treba držati za ruku kako bismo se osjećali sigurnije. Istina je zapravo ta da smo previše opterećeni time što će drugi ljudi misliti i reći. Društvene su konvencije takve da samostalne aktivnosti gledamo s daškom osude, a njihove sudionike automatski kategoriziramo kao luđake. 

Pa zbilja, jesam li normalan? Ostavljam li dojam čudaka ako se na grupnim okupljanjima pojavim bez svojih ljudskih dodataka i trebam li se zbog toga osjećati loše? Ili je jednostavno svima potrebna kolektivna amputacija besmislenih uvjerenja i stavova? Možda bi bilo vrijeme da napokon skinemo pomoćne kotače i naučimo ponekad kroz život voziti sami.

Comments