Izbit komad



Vratio sam se. Vratio sam se u prošlost. Sinoć. Dok smo sjedili na školskom igralištu s ljudima koji mi nisu bili pretjerano dragi. Nas troje imali smo svega dvije litre vina, onako, za pod zub. Ostali su otišli izbit komad. Dali su zadnju kunu za travu, njih šestero. Ili koliko ih je već bilo, nisam brojao. Frajer im je prodao šit, kažu, a još ih je i skratio. Nisam ih poznavao niti sam ulazio u bilo kakvu vrstu interakcije s njima. Čini mi se da su bili mojih godina, možda godinu ili dvije mlađi. Svi smo dijelili isti prostor bez neke veće međusobne povezanosti. 

I dok su si tako kružno dodavali taj komad, iznenada sam uskočio u vremenski stroj i vratio se barem sedam godina unatrag. Isključio sam se iz razgovora u kojem nikad nisam ni sudjelovao i odlutao u ono razdoblje kad ništa osim dobre zabave nije bilo bitno. Kad nam je najveći problem bio hoćemo li uzeti crno ili bijelo. Kad nismo previše razmišljali o budućnosti i što želimo napraviti od svojih života. Misliš dovoljno je biti sada i ovdje, živjeti u trenutku. Tako nam govore. 

Sve dok u jednom od tih trenutaka, kao ja sinoć, ne shvatiš da je ipak bitno. Predugo odgađaš neizbježno i realnost te zapljusne u lice poput hladnog tuša. Vrijeme se topi sve brže i pod okriljem stresa pokušavaš zadržati sve konce u rukama. Stoga sam im zavidio, tim strancima u krugu. Kako samo mogu bezbrižno sjedit i pušit lošu marihuanu kao da će ih život čekati, kao da je sutra još daleko? Za razliku od njih, ja sam suočen s odlukama koje mi mogu, a vrlo vjerojatno i hoće, odrediti tijek sljedećih nekoliko desetljeća. Zora samo što nije svanula, osjetim je kao grč. Čeka moj odgovor, ali ni ja ga još nemam. Što i jest srž problema.

Potom pomislim možda je to tek djelomično indikacija da će ipak sve biti u redu? Možda osim kaotičnog traženja smisla u svemu ovome tražimo i odmor. Ili je to, pak, wake-up call da trebamo preispitati svoje odluke? Možda je, samo možda, vrijeme da oni nedefinirani planovi postanu malo jasniji, detaljniji. I da u konačnici prestanu biti planovi i postanu ostvarena djela. 

Uhvati me lagana paranoja. Što ako sam zakasnio? Zaboravio sam kupiti kartu za posljednji vlak i sad mi ostaju samo ove ofucane tenisice i dug put za propješačiti. Panično se vraćam među nepoznate ljude, osvrćem se i vidim da su svi na podu. Ubila ih čiba, kao. Iskapim svoju čašu i lagano zakunjam, gotovo zaspim. Čujem svoje ime, bude me nekoliko puta, trgnem se i pomislim - dokad ćemo još izbijati komade?

Comments