Jesam li nezahvalan?

Kako si?

Uvijek nekako na to pitanje očekujemo odgovor „dobro sam”. Ili, u najgorem slučaju, „a evo, ide”. Iako možda ustvari nismo dobro, ali nije pristojno zamarati sugovornika, pogotovo ako smo jedno na drugo naletjeli na ulici, u prolazu. Bonton, kažu. Budući da trenutno nisam na ulici i ovo tipkam iz udobnosti vlastitog kreveta, odgovaram iskreno na to pitanje.

Toliko dugo nisam pisao da ne znam kako zaokružiti tekst. Toliko brzo razmišljam da moje misli više nemaju početak i kraj. Imaju samo ono nešto što me uznemiruje, užasava, drži na iglama. Prolaze jedna za drugom u milisekundama, a svaka je od njih jednako snažna.

Ipak, postoji nekoliko njih koje su se u posljednjem razdoblju izdvajale od ostalih i zbog kojih sam se noćima budio, zbog kojih sam gubio koncentraciju i strpljenje. To mi se obično događa na životnim prekretnicama u kojima će bilo koja odluka koju donesem uvelike utjecati na slijed događaja i vlastitu mi budućnost.

U takvim situacijama najviše pate moji prijatelji jer moraju slušati moje opetovane žalopojke o tome kako je život sranje i kako su se sile univerzuma urotile protiv mene. Jesu, siguran sam. Ni ovaj put nisu napravile iznimku pa su se još jednom odlučile našaliti sa mnom, premda baš i nemaju smisla za humor.

Utrošio sam tako sate i dane i tjedne u analiziranje svakog mogućeg ishoda i donošenje „ispravne” odluke, ali sam u svoj pakao overthinkanja uvukao i svoje prijatelje jer je osobni teret lakše rasporediti na više osoba. To rade svi dobri ljudi. Makar vjerujem da to radimo samo zato što očekujemo da ćemo dobiti odgovor koji želimo čuti. Međutim ovaj se put ni s jednim od njih nisam mogao složiti ni zadovoljiti.

Mislim da griješiš.

Da sam na tvom mjestu, ne bih tako postupio.

Da sam ja ti, prihvatila bih bez razmišljanja.

Da se meni to dogodilo, reagirao bih drugačije.

Ovakve i slične izjave dobivao sam od svih koji su mi pokušali udijeliti pokoji savjet, no ono što me odbijalo od svega bio je taj moj neki unutarnji glas koji mi je govorio da nitko od njih nije razmišljao  radi li se uistinu o najboljim opcijama. Svi prijedlozi i savjeti dolazili su iz racionalne svakodnevice, iz onoga što se činilo najjednostavnijim i najlogičnijim. U suštini, svi su mi govorili da pristanem na manje od onoga što zaslužujem, da se zadovoljim tim nekim ostacima, da još jednom pojedem govno.

Međutim ono zbog čega zapravo nisam mogao spavati bila je neprekidna borba između vlastitog instinkta i dobronamjernih prijateljskih savjeta. Taj mi unutarnji glas jednostavno nije dao mira, nisam mogao popustiti. Nisam htio popustiti. Izabirući bilo koju od trenutno ponuđenih opcija, znao sam da bih pregazio sebe i time žrtvovao svoju sreću. Iako znam da ću tijekom života pojesti još puno govana, milom ili silom, ovo nije bio trenutak za to. Prejeo sam se, probavio što sam trebao i sad je vrijeme za detoksikaciju.

Nedavno sam ljude na Instagramu pitao vode li se uvijek vlastitim instinktima unatoč tome što im svi drugi govore suprotno. Omjer između pozitivnih i negativnih odgovora bio je očekivan, no moram priznati da me iznenadio broj onih koji smatraju da ih instinkt ne vodi na „ispravan” put i koji važne odluke ponekad stavljaju u tuđe ruke. Makar to možda i nije najbolji izraz.

I zapravo se nije radilo o tome da sam odbijao poslušati svoje prijatelje i kolege niti su to bile moje klasične pretjerane analize (jesu, ali ne ulazim sad u to). Radilo se o nemirnom minijaturnom Jurju koji mi je pokušavao dati do znanja da tamo negdje postoji nešto bolje, ali da trebam još malo pričekati.

Remi je, recimo, jebala sve i čekanje i rekla da bi odmah živjela.

I ja bih odmah živio, ne bih čekao i pomalo mi je dosta toga. Ali koliko god sam nestrpljiv i ne volim čekanje, toliko sam svjestan da se pojedine stvari ne događaju odmah i sada jer kako kažu: strpljen – spašen. S druge strane, život je taj koji nikog ne čeka. S njim pod ruku ide i vrijeme koje teče. Možda sam zato izvadio bateriju iz svog zidnog sata kako bih ga prividno zaustavio.

Naravno, osim memeova, s prijateljima razmjenjujem i savjete, no u konačnici, odluka je to koja je njima tek prolazna i ne znači im mnogo, dok s druge strane uvelike utječe na moj život i razvoj profesionalnih i osobnih situacija. Unutarnji je glas tu s razlogom pa povremeno trebamo i poslušati što nam pokušava reći.

Meni moj upravo govori da si skuham treću kavu.