Zaboravljam

pisati. Ili jednostavno nikad nije dobar trenutak. Ili se bojim. Ili mi više nije stalo. Ili sam samo lijen. Opet to. Uvijek to. Strašno je to kad ti je samokritika najveći neprijatelj.

čitati. Znam da zvuči kao da sam potpuno neobrazovan i nepismen, ali trenutno imam toliko knjiga koje stoje na polici još neotvorene. One koje sam započeo, stoje napola pročitane i čekaju. Baš kao i ja. Čekaju neko bolje vrijeme, neko bolje sutra, neka bolja jutra. Čekaju da napokon dođem do zadnjeg slova bez konstantnog prekidanja i odgađanja. A nekad sam ih gutao u dahu.

datume. Nije to samo zato što je ljeto jer bezbrižnog ljeta više nemam i zapravo bih trebao znati koji je dan i datum, ali jednostavno ne znam. Kažu da je već kraj srpnja. Kad se to dogodilo - ne znam, ali treba već polako kupovati cimet i božićne ukrase.

rođendane. I to rođendane dragih ljudi do kojih mi je stalo. Grozan sam. U moju obranu, nije namjerno, to je zbog točke iznad. Strašno je to kad si senilan u dvadeset i trećoj. Zaboravite i vi meni, neću se naljutiti.

odgovoriti na poruke. I dalje sam grozan. Doduše, nekad je namjerno. Uglavnom nije. Više je zbog nedostatka vremena ili jednostavno izgubim volju kad vidim troznamenkasti broj u grupnim razgovorima. Ljudi danas previše pričaju.

da ne mogu uvijek sve kontrolirati. Koliko god bih to htio, moram shvatiti da je to jednostavno nemoguće. Blagi OCD nimalo ne pomaže. Kažu mi da je život nepredvidljiv, ali što oni znaju?! Ako je mogla baba Vanga, mogu i ja.

živjeti. Rutina ubije čovjeka. Kao što ga ubiju isti zrak, ista mjesta, isti ljudi. Ozbiljno, na putu do posla počeo sam sretati iste ljude uvijek na istim mjestima u isto vrijeme. Da nisam anksiozan, pozvao bih ih na kavu. U svakom slučaju, zaboravljam da nemam onih šezdeset godina kako se trenutno ponašam i da bih možda trebao iskoristiti ovu svoju mladost za lude provode i mamurna jutra. Samo da nije nakon Dnevnika jer tad spavam.