Daleko

Imao sam u planu napisati jedan totalno nadrkani post, valjda jer sam bio u tom nekom čudnom i frustriranom raspoloženju. Dugo sam tražio izvor tih frustracija i još ga nisam pronašao. Pa sam si samodijagnosticirao maničnu depresiju. To mi je jedino imalo smisla. Nisu vanjski utjecaji u pitanju. Ja sam. I nije dovoljno tek zamijeniti baterije, čini se da je ipak tvornička greška.

Introspekciji nema kraja pa se kudim svaku večer. Mogao sam, mogao sam, mogao sam... I tako u nedogled. Zašto nisi? Pa opet u rječniku pod slovom A pronalazim Autodestrukciju. I onda sve ima smisla.

Impulzivne odluke, bijeg od realiteta i levitacija u nekom međuprostoru ostavili su me potrošenog u zatvorenom kvadratu s trunkom kisika. Tek toliko da ostanem budan i svjestan agonije. Bespomoćni krici gube se u oštrim bridovima tišine.

Opet mi se vraćaju migrene.

Ponekad razmišljam naglas.

Da barem mogu ugasiti sve. Pa čak i nakratko, bilo bi dovoljno. Očajno mi treba odmor od sebe samog. Pa ipak i dalje sjedim. Ili ležim. Ili sam u nekom iskrivljenom položaju koji lomi moju kralježnicu. Ili je lomi teret izopačenih misli. Nisam više siguran.

Dopizdilo mi je propitivanje društvenih fenomena i normi, moraliziranje i vječna patetika. Samo sam otišao. Ispustio razum iz gumenih ruku da se otkotrlja do udaljene rijeke koja ga sad nosi tko zna gdje, tko zna gdje...

Sve je isto.