Još jednom

Jedno deset puta sam započinjao novi tekst i jednako toliko puta sam ga obrisao. Nekoliko njih stoji mi u skicama koje, da budem iskren, ni ne gledam. Možda ih ni ne želim gledati jer ne znam kako ih dovršiti. Možda već sad znam da nikad ne bi bili dovoljno dobri. Možda postoji još tisuću drugih razloga, a čini se da nikad nećemo znati onaj pravi. 

Zašto više ne pišeš? 

Ne mogu vam reći koliko sam puta čuo to pitanje i koliko me puta natjeralo gotovo na povraćanje. 

Imam druge obveze - branim se.

Lažem, nemam toliko obveza da mi ne dopuštaju slobodno vrijeme. Ma jebeš sve, nemam ih uopće. 

Svjestan sam činjenice da više ne pišem toliko često, nema potrebe za dodatnim naglašavanjem. Isto sam tako svjestan činjenice da sam ovaj blog otvorio prije više od godinu dana, a da sam u tom razdoblju izbacio svega pet tekstova. Također mi je pala na pamet misao kako sam sve ovo radio iz pogrešnih razloga, kako sam imao pogrešne ciljeve i pogrešne puteve kojima sam planirao doći do tih ciljeva. Ako su ciljevi ikad postojali.

Pa kako onda provodiš dane?

Pijem kavu.

I samo to?

Povremeno odem na faks. Povremeno se napijem. Povremeno imam toliko jake mamurluke da mi nije do života. 

Ako ću biti potpuno iskren, onda ću reći da u posljednjih nekoliko mjeseci nemam potrebu toliko bilježiti stvari koliko ih imam potrebu doživjeti. Biti prisutan. Također puno manje promatram okolinu, a puno više promatram sebe, koliko god to egoistično zvučalo. Naime, kad plivaš u košmaru vlastitih misli, povremeno izgubiš pojam o sebi pa odeš na neko drugo mjesto i pokušavaš vratiti svoj identitet. Stoga nemam potrebu sa svima dijeliti fragmente svog života poput, primjerice, onih da sam postao bakalar (iako sam to već davno postao) ili da sam bio tu i tamo, da sam posjetio onaj koncert ili pogledao onu predstavu. Previše cijenim svoju intimu da bih je dijelio s drugima (makar je upravo dijelim s vama). Što i dalje nije izgovor za manjak pisane riječi. 

Opterećujem se kvalitetom jer mi više ništa nije dovoljno dobro. Opterećujem se publikom jer tko će to čitati. Opterećujem se sadržajem i relevantnošću istog jer je li zbilja toliko bitno da ostavim pisani trag. Drugim riječima, pronalazim razloge zbog kojih odustajem, bili oni opravdani ili ne. Moglo bi se reći da smo se nadurili jedno na drugo. Kreativnost i ja, jel. Ponekad se sretnemo u prolazu, pogledamo se kao stari znanci, potom prođemo jedno pored drugog i zrak ispunimo neugodom.

Povremeno se osjećam kao Alan Mooney iz filma Authors Anonymous koji uvijek ima mnoštvo ideja, a koje nikad ne realizira. Posvuda imam zapisane bilješke - na mobitelu, u notesu, na računima, papirima i tko zna gdje još, no čini mi se da su nedovoljne za bilo kakvu daljnju razradu. Čini mi se da se sad već ponavljam pa ću se tu i zaustaviti. Već sam pisao o nepisanju i razlozima iz kojih to proizlazi. Valjda to tako ide. Ponekad se uspavaš pa zaspiš, ali nakon toga se moraš probuditi. Jednostavno moraš.