Neću se ubiti
Ovo ne pišem zato što je jučer bilo Valentinovo (iako ovo vjerojatno objavljujem danima ili tjednima kasnije), ionako nisam preveliki fan tog "blagdana". Ne mrzim ga više, ali ne gajim ni simpatije prema njemu. Mada moram priznati da me natjeralo na razmišljanje pa i na pisanje ovog teksta.
***
Prije nešto više od mjesec dana, točnije pred samu Novu godinu, vozio sam se autobusom. U mojoj glavi to nije bio bilo kakav autobus. Ne, to je bila prikolica u koju je slučajno stao veći broj ljudi, ali svatko od nas ušao je na vlastitu odgovornost. Kao i obično, sjeo sam na jedno od stražnjih sjedala. Tijekom cijele vožnje, čulo se lupkanje nekog dijela tog "autobusa", gotovo kao da će se svakog trena raspasti. Logično, vrtim najgori mogući scenarij.
Što ako se ovaj trulež zbilja raspadne? Što ako umrem sad tu? U mraku, na autocesti između Nedođije i Narnije. Čujem škripanje. Čujem paniku i razbijanje stakla. Tragično zimsko putovanje puni naslovnice dnevnih novina i portala. Dan žalosti za prosinačke žrtve. U stanju sam pomisliti na najgore i ostatak putovanja proživljavati horor kreiran vlastitim paranojama.
Nije mi proletio baš cijeli život pred očima, no proletjela su mi mnoga pitanja. Što ako izgubim obitelj i prijatelje? Ili još gore - što ako oni izgube mene?! Ne mogu umrijeti, a da im nisam rekao koliko ih volim i cijenim. Stoga sam nekolicini svojih prijatelja odlučio reći da ih volim, a to sam napravio iz tri razloga:
Rekcija svih bila je gotovo ista. Jesi dobro? Šta se događa? Nemoj se ubit. Odakle sad ovo?
Neću se ubiti, ali bi me ovaj autobus mogao odvesti na onu stranu. Ti moji postupci proizlaze iz prekomjernog razmišljanja o životu, smrti i međuljudskim odnosima. Pritom sam došao do zaključka kako se većina odnosa održava prešutno, a ne želim više šutjeti. Doduše, možda je to samo moja potreba da sve bude crno na bijelo.
Stoga shvaćam ovakve reakcije i zabrinutost. Nismo naviknuli na to da nam netko izjavljuje ljubav jer se to govori samo pred smrt. Jer nam to služi kao neka vrsta iskupljenja, kao posljednje zbogom i kao opravdanje da nismo bili tek usputni prolaznici kroz nečiji život.
Pred smrt nisam vidio bijelu svjetlost. Bile su to emocije. Sve ono neizrečeno što sam možda trebao reći. Sve ono što mi se motalo po glavi, a što nisam znao artikulirati. Možda je zato i zovu "bijela svjetlost" jer stvari postanu jasnije. Možda ipak sve ovo nije bilo uzalud. Možda nije bilo ni slučajno. Možda zbilja znamo zašto dajemo sebe, a uzimamo druge.
Možda i pretjerujem kad kažem da sam se vozio u prikolici. Nisam vidio bijelu svjetlost, nisam imao bliski susret sa zagrobnim životom i nisam pomišljao na samoubojstvo. Dobro je sve. I dobro je kad shvatiš da postoje ljudi u tvom životu koji zaslužuju tvoje povjerenje. I dobro je kad oni to znaju, a ne pretpostavljaju. I bilo bi dobro kad bismo malo manje podrazumijevali ljubav, a malo više je pokazivali. Bilo bi dobro kad bismo govorili.
Nije mi proletio baš cijeli život pred očima, no proletjela su mi mnoga pitanja. Što ako izgubim obitelj i prijatelje? Ili još gore - što ako oni izgube mene?! Ne mogu umrijeti, a da im nisam rekao koliko ih volim i cijenim. Stoga sam nekolicini svojih prijatelja odlučio reći da ih volim, a to sam napravio iz tri razloga:
- Zato što zaslužuju to znati. Družimo se godinama i te se stvari uvijek nekako podrazumijevaju, no nikad ih nitko nije eksplicitno naglasio.
- Zanimala me njihova reakcija. Što se dogodi kad nekom izjaviš ljubav? Ne mislim pritom na romantičnu ljubav između dviju osoba, već na onu kad kasnite pola sata na dogovor, a oni se svejedno ne naljute jer znaju da si ne možete pomoći. Bila je to neka vrsta eksperimenta.
- Stvarno sam mislio da bih svakog trena mogao umrijeti i da bi moje posljednje riječi njima mogle biti jedi govna, neki sarkastični komentar ili, ne daj bože, seen.
Rekcija svih bila je gotovo ista. Jesi dobro? Šta se događa? Nemoj se ubit. Odakle sad ovo?
Neću se ubiti, ali bi me ovaj autobus mogao odvesti na onu stranu. Ti moji postupci proizlaze iz prekomjernog razmišljanja o životu, smrti i međuljudskim odnosima. Pritom sam došao do zaključka kako se većina odnosa održava prešutno, a ne želim više šutjeti. Doduše, možda je to samo moja potreba da sve bude crno na bijelo.
Stoga shvaćam ovakve reakcije i zabrinutost. Nismo naviknuli na to da nam netko izjavljuje ljubav jer se to govori samo pred smrt. Jer nam to služi kao neka vrsta iskupljenja, kao posljednje zbogom i kao opravdanje da nismo bili tek usputni prolaznici kroz nečiji život.
Pred smrt nisam vidio bijelu svjetlost. Bile su to emocije. Sve ono neizrečeno što sam možda trebao reći. Sve ono što mi se motalo po glavi, a što nisam znao artikulirati. Možda je zato i zovu "bijela svjetlost" jer stvari postanu jasnije. Možda ipak sve ovo nije bilo uzalud. Možda nije bilo ni slučajno. Možda zbilja znamo zašto dajemo sebe, a uzimamo druge.
Možda i pretjerujem kad kažem da sam se vozio u prikolici. Nisam vidio bijelu svjetlost, nisam imao bliski susret sa zagrobnim životom i nisam pomišljao na samoubojstvo. Dobro je sve. I dobro je kad shvatiš da postoje ljudi u tvom životu koji zaslužuju tvoje povjerenje. I dobro je kad oni to znaju, a ne pretpostavljaju. I bilo bi dobro kad bismo malo manje podrazumijevali ljubav, a malo više je pokazivali. Bilo bi dobro kad bismo govorili.
Comments
Post a Comment