Muči me Gucci

Ne tako davno priuštio sam si dva odjevna predmeta i odmah po izlasku iz centra, osjetio sam neku vrstu nelagode. U jednu ruku koji će mi kurac ovo, a u drugu opet treba mi. Zapravo ne bih sad htio ulaziti u raspravu treba li mi uistinu to ili ne (ne treba mi), ali stvar je u tome da sam umjesto zadovoljstva osjećao grižnju savjesti jer koliko sam samo ručkova mogao pojesti. Tako je to kad si student. Sve preračunavaš u ručkove i večere u menzi.

Međutim postoje određeni ljudi u mojoj okolini, a vjerujem da ih je izvan nje još i više, koji svjesno ostaju gladni jer sve svoje ručkove ostavljaju u Zarama, Haemovima i tko zna gdje još. Na špicu u novom kaputu i cipelama, na faks u bundi, baciti smeće u svilenoj pidžami... Sav novac namijenjen, pretpostavljeno, isključivo za život i prehranu troši se na novi Šanel, pri čemu navedeni nije nimalo neophodan. Iznenađujuće, ubrzo nakon toga nastupa glad. A kad si gladan i sve što imaš su prazan novčanik i nova krpa, hraniš se možebitnim stilom i komplimentima stranaca. Željni trona, života princeza, prinčeva i visokog društva ostaju u stanju agonije i samosažaljenja.

Shvatio bih to kao vrstu kompleksa, želju za prihvaćanjem od strane šire društvene zajednice. Kao da se pubertetlije natječu u tome tko ima više, tko ima bolje. Uporno sebe postavljati iznad svih, a pritom si otkidati od usta, potpuno je smiješno, da ne kažem apsurdno. Ne volim biti ona osoba koja propagira moralne vrijednosti, no svaki put dobijem mali moždani kad vidim koliko su se društveni prioriteti izmijenili u proteklih nekoliko godina. Barem što se tiče moje generacije.

Ne bih volio kad bi se moje riječi krivo protumačile. Ovdje ne zagovaram stav nije bitan vanjski izgled, bitno je što imaš unutra jer se još uvijek nisam zaredio, već samo pokušavam shvatiti mentalitet određenih osoba. Naime, nije mi jasna logika po kojoj je prihvatljivo većinu svojih mjesečnih prihoda potrošiti na čizme, a potom se ostatak mjeseca prostituirati za stanarinu.

Čini mi se da je za neke ljude život tek epizoda serije koja završava hepi endom jer mozak očito ne koriste. Prešetavanjem u novom kaputu zapravo hrane ego, a ne želudac, sve dok ne postanu poput vješalica na kojima su obješeni tuga, jad i čemer.