Nostalgični vapaj

Što sam stariji, to se više veselim vikendima koje mogu provesti sam u stanu uz šalicu čaja ili nekog drugog napitka. Međutim kad mrak, glazba i odsutnost društva kreiraju tu neku patetičnu filmsku atmosferu, krenem pretjerano razmišljati. Ponajviše o prošlosti. Zašto se dogodilo ono što se dogodilo i zašto se nije dogodilo ono što se trebalo dogoditi? Barem prema mojim željama. Što je to tako privlačno u trenucima koje ne mogu vratiti? Prežderavam se sjećanjima jer sam gladan. Gladan sam života. Kao prije se živjelo bolje.

Ma nije, samo sam negdje usput izgubio upute za korištenje. A kao svaki pravi muškarac, ne trebam nikog pitati za smjer. Snaći ću se. Mogu ja to. A kad se ipak izgubim, ne priznajem poraz jer ego je ranjiv. Ego je pizda. 

***

Već neko vrijeme u meni sjedi ideja da napravim nešto novo, da eksperimentiram s formama izričaja, da pokušam nešto što dosad još nisam. Pa i da živim taj prokleti život koji vječno oplakujem. Umjesto da padne u zimski san, moja se kreativnost budi. Iz tog pokušaja inovativnosti nastao je ovaj sasvim iskreni audiozapis u kojem prilično otvoreno progovaram o svom trenutnom stanju svijesti. Jezivo je biti u potpunosti iskren i to podijeliti sa svima. Pa ipak i dalje dišem.