Glas bez kojeg živim

Kad me ljudi pitaju čime se bavim u životu, obično im kažem da pišem. I neko vrijeme to uistinu i jesam radio. Bio sam aktivan, kreativan, ideja je bilo napretek. Bilo da se radilo o poeziji, prozi, kolumnama ili nečemu sasvim trećem, imao sam što za reći i vikao sam to naglas. Otvoreno sam govorio o svemu, inspiracija je kolala mojim tijelom, putovao sam u druge gradove kako bih čitao svoja djela, imao sam materijala. Imao sam glas.

Međutim čini mi se da je taj glas nekako utihnuo, stišao se i (djelomično) povukao. Počeo sam se gubiti u kolotečini iz koje toliko jako želim pobjeći i čiji sam najveći protivnik. Toliko sam uronjen u svijet ništavila da sam počeo guglati how to get out of rut i druge slične idiotarije. Krivio sam za to preuranjeni proljetni umor, a prije toga predblagdansko i blagdansko vrijeme. Dane sam provodio (i još uvijek provodim) u aktivnostima koje zatupljuju i truju mozak. Vrlo pohvalno. Nisam ni ovdje ni tamo. Tu sam negdje u međuprostoru u kojem se ne događa ništa. Što je zapravo i najveći problem. 

Cijelo vrijeme čekam taj neki događaj koji će unijeti dinamiku u moj život dok mi isti ne proleti pred očima u iščekivanju. U međuvremenu mi je duša poprimila izgled naboranog starca, umorna je i osjećam da priželjkuje bolje dane. Pretvorio sam se u biljku. Fikus, da se bolje izrazim. Egzistiram samo zato što moram, a da pritom ne radim ništa što bi mi tu egzistenciju ispunilo dubljim smislom.

Pitaju me mnogi pišem li još uvijek, a ja se onako zbunjeno pokušavam izvući i govorim: ma da, ali znaš... Istina je zapravo takva da se ne sjećam kad sam zadnji put napisao pjesmu. Ili kratku priču. Ili bilo što drugo. Ponekad mi naleti ideja za tekst koju zapišem i potom ostavim po strani. Kao što se, uostalom, dogodilo s idejama za tekst koji je trebao stajati umjesto ovoga. 

To ću kad uhvatim vremena.
Imam ispite, ne mogu sad.
Moram na kavu.
Moram pogledat tri sezone serije u jednom danu.
Nisu mi se posložile zvijezde.
Glava me boli. 

Uvijek postoji tisuću i jedan razlog zašto ne baš sad. A možda bi mi bilo lakše kad bih sam sebi priznao da sam presušio i zapleo se u mrežu neproduktivne svakodnevice. Što je u potpunoj suprotnosti s prvim postom na ovom blogu. Pa ipak, govorim si da stvari koje je potrebno forsirati, nikad ne ispadnu dobro. Ali valja prokopati kroz puno mulja i šljunka da bi se došlo do zlata. Pa barem i nekoliko zrnaca.

Postoje dani kad u agoniji pomislim kako je najbolje odustati, pronaći drugu zanimaciju, poput heklanja, i zaboraviti da sam ikad sudjelovao u stvaranju literarnog sadržaja. No postoje i dani kad shvatim da je sve prolazno, pa tako i ovo stanje stagnacije. Još (pomalo naivno) vjerujem da bolje vrijeme dolazi. Tako sam rekao i onim Jehovinim svjedocima kad su me zaustavili na ulici.