Izgubljene sfere blogosfere

Kad sam pisao blog u vrijeme njegovog vrhunca, tamo negdje na prijelazu iz 2008. u 2009., bilo je in pisati o osjećajima. Bilo je in pisati o onim tajnim simpatijama kojima smo se obraćali s „ti“ kao da upravo sad čitaju naše retke ili o teškim mukama kroz koje smo prolazili kad nam se pogledi nisu susreli na hodniku. O svemu tome pisalo se pretjerano poetično. Svaki se aspekt života mogao pretočiti u melodramatičnu pjesničku rijeku. Unatoč tome, bio je to dobar ispušni ventil. I premda se radilo o najintimnijim privatnim refleksijama, bilo ih je lako podijeliti s hrpom anonimnih stranaca koji su tada prolazili kroz više-manje iste stvari. Danas moj najuži krug prijatelja čine upravo ti nekadašnji anonimci.

Odjednom više nije bilo kul imati osjećaje, a bez toga ni blog nije mogao živjeti. Nastupilo je vrijeme stagnacije i svi koje sam nekad pratio, otišli su svojim putem. No kako je u meni bilo ostalo još goriva, 2010. počeo sam pisati kolumnu za tinejdžerski portal koji trenutno ne bih promovirao. Od uredništva spomenutog portala dobio sam upute kako bih u svom tjednom tekstu trebao pisati o školi, prijateljima, simpatijama i slično, nešto kao dnevnik, no odlučio sam ne slijediti njihove upute (#REBELDE). Takvo što više mi nije bilo zanimljivo. Taman sam se odmaknuo od vječne patetike i emotivnih pizdarija i počeo sam se kritički osvrtati na društvo u kojem živim. Nisam htio srljati kao guska kroz maglu ni biti dio stada koje vlastito mišljenje formira na osnovu tuđeg. 

U svakom slučaju, poslužilo mi je to kao dobra platforma za javno jebanje mame i diranje u žicu koja dušu kida. Kasnije sam svoje frustracije liječio i na drugim portalima i mogu reći da sam oduvijek imao potrebu iz sebe izbaciti hrpu nagomilanih misli. Igrom slučaja često sam ih dijelio s drugima, htjeli oni (vi) to ili ne. Istini za volju, gorivo je poskupjelo i ima ga sve manje. Troši se samo onda kad je iznimno potrebno, ali tu je negdje. Prisutno. Stoga sad kad blogovi cvjetaju više no ikad, izniknuo je i ovaj pupoljak koji će mi služiti kao prostor za stres terapiju. Recimo. Ne mogu obećati da ću biti redovit niti da ću svaki put objaviti nešto probavljivo, ali svakako ću se potruditi da se ovdje ne skuplja prašina kao što je bio slučaj s dosadašnjim pokušajima. 

Ovaj „projekt“ nastao je iz želje za samostalnim radom, za mjestom gdje neću biti ovisan o uredništvu, rokovima, drugim ili trećim stranama. Iz tog razloga koristim svoje puno ime i prezime jer uvijek stojim iza onoga što govorim pa makar bilo krivo. Najlakše se skrivati iza aliasa, no takve stvari me ne zanimaju. Skrivanje je za pičke.